Prava osoba smanjene pokretljivosti u europskom i hrvatskom transportnom pravu
Autori: Prof. Dorotea Ćorić, Dr. Iva Tuhtan Grgić
Ključne riječi: osobe s invaliditetom, osobe smanjene pokretljivosti, prava putnika, pravo na pomoć, pravo na obavješćivanje, pravo na dostupnost, oprema za kretanje, prijevoznik
Posljednjih desetak godina putnicima je, u svim granama prijevoza, europski zakonodavac osigurao visoku razinu zaštite prava. Sa ciljem osiguranja usporedivih mogućnosti korištenja prijevoza svim državljanima, posebnu je pažnju posvetio pravima putnika s invaliditetom i putnicima smanjene pokretljivosti. Uspostava odgovarajućeg pravnog okvira za putnike s invaliditetom u skladu je sa zahtjevima čl. 9. Konvencije Ujedinjenih naroda o pravima osoba s invaliditetom i čl.26. Povelje o temeljnim pravima Europske unije. Čak štoviše, europski zakonodavac je otišao korak dalje i osigurao ista prava svim onim putnicima čije stanje zahtijeva primjerenu pažnju i prilagodbu njihovim posebnim potrebama usluga koje su na raspolaganju svim putnicima. Kako bi se ostvario navedeni cilj 2006. godine europski je zakonodavac usvojio prvu uredbu isključivo posvećenu pravima putnika s invaliditetom i smanjenje pokretljivosti u zračnom prijevozu. Po uzoru na zračni prijevoz , narednih pet godina i u drugim granama prijevoza usvojene su uredbe koje uređuju prava putnika s posebnim poglavljima posvećenim osobama s invaliditetom kao i onima smanjenje pokretljivosti. Usprkos izravnoj primjeni relevantnih uredbi na prijevoz između država članica Unije te unutarnji prijevoz države članice, zaštita putnika s invaliditetom i smanjenje pokretljivosti nije jednaka u svim granama prijevoza. Ovo dijelom zbog ograničenog polja primjene pojedine uredbe (kao primjerice kod prijevoza cestom, morem i unutarnjim plovnim putovima), dijelom zbog odgode primjene pojedinih odredbi (na primjer u željezničkom je prijevozu mogućnost odgode primjene odredbi o neograničenoj odgovornosti prijevoznika za štetu na opremi za kretanje).
Uporedni prikaz odgovarajućih odredbi u svim granama prijevoza pokazuje da postoji skup temeljnih prava koja su zajamčena putnicima s invaliditetom i smanjene pokretljivosti – pravo na prijevoz, nediskriminaciju među putnicima s obzirom na uvjete prijevoza, pravo na besplatnu pomoć u lukama i na terminalima i u prijevoznim sredstvima, pravo na informiranje u odgovarajućem obliku. Navedena prava mogu se ograničiti isključivo u propisanim slučajevima koja, u svrhu izbjegavanja zlouporabe, valja tumačiti vrlo usko. Sa ciljem da se osigura pravilna primjena prava putnika, uredbe u svim granama prijevoza sadrže odredbe o postupku pritužbi ili prigovora i izvršenju. Ipak, razlike u postupcima između pojedinih grana prijevoza ukazuju na potrebu postizanja većeg stupnja ujednačenosti.
Svrha je ovog rada ispitati u kojoj je mjeri ostvareno pravo osoba s invaliditetom ili smanjenje pokretljivosti na slobodu kretanja. Može se zaključiti da fragmentarni pristup zaštiti prava navedenih osoba prilikom prijevoza rezultira brojnim razlikama među pojedinim granama prijevoza. Jednim dijelom one su neizbježna posljedica posebnih obilježja pojedine grane prijevoza. Ipak, u svim granama prijevoza može se poboljšati kvaliteta zaštite. U tom pravcu usvajanje jedinstvenog sustava zaštite za sve grane prijevoza je opravdano.
